Hipoteza abiogeneze i Pasterov zakon

Sve teme u biologiji mogu se podijeliti u dvije velike skupine:

 

  1. Suvremene teme
  2. Povijesne teme.

 

Suvremene su teme one koje obrađuju “suvremene biološke probleme”, što ne znači da oni u prošlosti nisu postojali. To su teme poput: kako funkcionira živa stanica, kako se prenosi određena nasljedna osobina s roditelja na potomke, kako se inervira neki mišić, kako se prenosi aksijalni potencijal sa živca na mišić, itd.

Povijesne teme obuhvaćaju probleme i odgovore u svezi s nastankom života, nastankom bioloških vrsta i čovjeka. I čovjek je biološka vrsta, ali mi njega, eto, nekako jedva malo odvojimo. Evolucionisti sve to stave u isti koš. Tako imate “usporednu fiziologiju životinja”, gdje obuhvaćate i čovjeka. I tako evolucionisti provlače svoju tezu da je i čovjek životinja.

Dakle, problem “podrijetla života” spada u povijesna pitanja.

Prva hipoteza koja je govorila da život može nastati od neživog, bila je takozvana hipoteza “samo-od sebe”. Ona datira još od Aristotela, koji je, gledajući kako živa bića izlaze iz vode i mulja, pogrješno zaključio da ona tamo i nastaju.

Kasnije, povodeći se za autoritetom Aristotela – što je posebice bilo razvijeno u srednjem vijeku (Augustin je obožavao Platona i on je uvukao Platona u kršćanstvo) – pojavio se Toma Akvinski koji je “pokrstio” Aristotela pa je onda “pokrstio” i njegovu filozofiju.

U to vrijeme vjerovalo se da u prirodi postoji životni princip ili životna snaga “vis vitalis”, koja je potrebna da oživi neku neživu tvar. Dakle, neka hranjiva tvar služi kao podloga ili supstrat, a “vis vitalis” djeluje na tu podlogu i oživljava je, te tako nastaju raznorodna živa bića.

Postojali su čak i recepti kako proizvesti muhe, ose,…. Primjerice: ”Potrebno je mladog bika ubiti jednim udarcem u čelo, pokopati ga u zemlju da mu vire samo rogovi i poslije nekoliko tjedana treba doći, odrezati rogove i izletjet će muhe.”

Tako se vjerovalo da miševi nastaju od prljavog rublja, žita,…. da lavovi nastaju od pustinjskog kamenja…. Nama je teško razumjeti ljude koji su tada živjeli. A glavni su znanstvenici tada bili teolozi koji su sjedili u svojim kabinetima i pisali o krvi i mesu, a nisu vidjeli ni krv ni meso.

Ovu teoriju prvi je uzdrmao Francesco Redi. U to su vrijeme znanstvenici bili enciklopedisti. Mogli su imati cjelokupne tadašnje spoznaje, mogli su biti eksperti u raznim područjima, jer znanost nije bila razvijena kao danas kad imamo krajnju specijalizaciju.

Da se vratimo našoj temi. Francesco Redi bio je enciklopedijski um – liječnik, prirodoslovac, a bavio se i književnošću pa je čitajući Ilijadu zapazio kako Ahilej želi da njegov prijatelj Patroklo bude brzo pokopan, kako muhe ne bi zagadile njegove rane. Onda se Francesco Redi zapitao: “Je li moguće da su ti Grci imali bolje spoznaje o prirodi i onome što se u njoj događa, nego li mi ljudi srednjeg vijeka?”

Onda je napravio jedan pokus (sve su ovo arhaični pokusi, možda nam je teško i razumjeti u što su sve ljudi vjerovali), tako da je uzeo dvije posude u koje je stavio meso, a jednu od tih posuda pokrio je staklenim zvonom. Poslije nekog vremena primijetio je da su se u posudi koju nije pokrio staklenim zvonom pojavili najprije crvi, a potom i kukci, a u ovoj drugoj posudi nije se pojavio ni jedan kukac.

I onda je Redi mudro obrazložio da su se mladi kukci razvili iz jaja koje su položili odrasli kukci koji su slijetali na meso.

Međutim, predstavnici teorije “vis vitalis” rekli su da Redijev pokus ne samo da ne pobija njihovu teoriju “vis vitalis”, nego je čak i dokazuje. Kako to? “Jednostavno: kad si staklenim zvonom prekrio ovaj komad mesa, nisi dopustio da vis vitalis prodre iz prirode i da se tako razviju živa bića.” Slično je i u današnjoj znanosti. Možete napraviti takav pokus za koji mislite da ste njime nešto dokazali, i onda ispadne da niste dokazali ništa, nego čak može biti argument za suprotnu stranu, za suprotnu tvrdnju.

Dakle, oni su tvrdili da vis vitalis nije mogla prodrijeti unutar staklena zvona i zato Redi nije mogao dobiti novo živo biće. Što je onda Francesco Redi napravio? Uzeo je dva komada mesa i onda je jedan pokrio tkaninom od gaze, a drugi je ostavio otvorenim. Zašto tkaninom od gaze? Da bi, ako vis vitalis zaista djeluje, mogla prodrijeti kroz tu tkaninu od gaze i oživjeti tu neživu tvar. I opet je rezultat bio isti, iz čega on nedvosmisleno zaključuje da nova živa bića nastaju samo iz prethodno postojećih živih bića. I mi bismo rekli: “Tu je problem bio riješen.”

Izgledalo je da je Francesco Redi pobijedio. Ali nekako u to vrijeme Antonie van Leeuwenhoek izumio je mikroskop i tada se ljudskom oku pojavio dotad neviđeni i neslućeni svijet mikroorganizama koji se ne vide golim okom. I onda su pristaše hipoteze “vis vitalis” rekli: “Dobro, ako je Redi pokazao da se ne mogu razviti kukci, odatle ne slijedi da se ne mogu razviti mikroorganizmi za koje Francesco Redi nije čak ni znao. Uz to, ovi mikroorganizmi ne razmnožavaju se jajima, već običnom diobom.”

Potom je jedan znanstvenik, jezuit, irski svećenik John Needham, izveo slijedeći pokus: uzeo je jednu bocu i u nju stavio hranjivu podlogu (supstrat) te je potom kuhao tu podlogu, no nije dopustio da dugo kipi. Kad je iz boce izvukao dio sadržaja i pogledao pod mikroskopom, vidio je velik broj mikroorganizama. Zaključio je da su oni nastali zbog učinka “vis vitalis”.

Što mislite, je li “vis vitalis” ateistička ili teistička hipoteza? Ateistička je, jer “vis vitalis” je životni princip koji svojstveno postoji u prirodi kao njen nerazdvojni dio. Dakle, nije nešto što izlazi iz okvira prirode. Ovo je bitno. To je, zapravo, materijalistička, uglavnom ateistička hipoteza.

I onda su John Needham i francuski materijalistički filozof Georges-Louis Leclerc Comte de Buffon napravili teoriju o “vegetativnoj snazi prirode”. To znači da “priroda ima vegetativnu snagu da oživljava ono što je mrtvo”. A Needham je svoje “otkriće” objavio pod zvučnim naslovom: “Nova mikroskopska otkrića”. Dakle, priroda sama po sebi ima vegetativnu snagu kojom od mrtve tvari može stvoriti ili proizvesti živa bića.

Evo vidite, ipak je to materijalistička hipoteza. U biti, ovo više nije hipoteza, ovo je sad teorija, zato što iza sebe ima pokusni dokaz. I ovaj pokus smatrao se ključnim i presudnim dokazom. Dakle, nema više potrebe da postoji neko biće koje nam daje život, već postoji konkretni pokus koji dokazuje da živo može nastati iz neživog. I ljudi 18. stoljeća, koji su rado poricali višu Božju snagu, objeručke su prihvatili ovu mogućnost za koju je svjedočio i pokus.

No, s druge strane postojali su ljudi koji su držali da ne postoji spontani nastanak živih bića i željeli su to dokazati. Jedan od njih bio je Francesco Redi, koji je napadao stare tvrdnje. Poslije pojave novih argumenata Needhama i Buffona, s puno većom znanstvenom ozbiljnošću radio je talijanski svećenik Lazzaro Spallanzani. U to su se vrijeme znanošću bavili većinom svećenici. On je izvršio oko 1000 pokusa. Svi oni mogu se svrstati u tri osnovna pokusa.

Spallanzani je uzeo tri boce i stavio u njih podlogu: ovčju juhu ili neki drugi hranjivi supstrat. (Slika 1)

Dvije boce zatvorio je hermetički, dakle nepropusno, a na treću samo je stavio čep. Prvu nepropusno zatvorenu bocu zagrijavao je nekoliko minuta, drugu nepropusno zatvorenu bocu zagrijavao je više od jednog sata, a treću, koja je bila samo začepljena, zagrijavao je također više od jednog sata. Dakle, imamo dvije nepropusno zatvorene boce u koje vis vitalis, ako postoji, ne može prodrijeti. Postoji i treća boca, koja nije zatvorena nepropusno, i u koju eventualno može, ako postoji, prodrijeti vis vitalis. Sve ovo za sada se činilo neživo.

Kad je pogledao pod mikroskopom, u supstratu iz boce koja je bila nepropusno zatvorena i zagrijavana nekoliko minuta, vidio je mikroorganizme. To znači da ovdje nije mogla prodrijeti vis vitalis, a ipak je dobio mikroorganizme. Iz ovoga je pravilno zaključio da su oni već prije bili tu i da su preživjeli povišenu temperaturu kojoj su bili izloženi tek nekoliko minuta.

Kad je iz druge nepropusno zatvorene boce, koja je dugo zagrijavana, uzeo dio podloge i stavio pod mikroskop, nije vidio ništa. Konačno, uzeo je podlogu iz treće boce koja nije bila nepropusno zatvorena, koja je također bila dugo kuhana, i stavio pod mikroskop, opet je vidio mikroorganizme.

Iz toga je posve pravilno zaključio da u Needhamovu slučaju on jednostavno nije dopustio da mikroorganizmi koji su već postojali u supstratu budu ubijeni, jer Needham nije zakuhao podlogu i zato nije uništio organizme koji su već bili tu. Iako ih je bilo malo, oni su ipak bili tu. To je znači bilo živo, postojali su živi organizni koji su se razmnožili i proizveli nova živa bića. A u začepljenu bocu koja nije bila nepropusno zatvorena, koju je kuhao dugo, on je za tu bocu jednostavno tvrdio da su mikroorganizmi prodrli izvana. Dakle, Lazzaro Spallanzani je izveo pokuse koji su snažno svjedočili protiv Needhamove teorije.

No, ljudi koji su ipak vjerovali da postoji vegetativna snaga prirode, da priroda može oživljavati, rekli su da Spallanzanijevi pokusi nisu korektni. Zašto? Zato što je on predugo zagrijavao hranjive podloge pa je time i isušivao zrak koji je bio u boci te tako uništio vis vitalis. Znači unutra je bio zrak u kojem se nalazi vis vitalis, i on ga je previše isušio pa zato nije mogao dobiti nove organizme.

U slučaju kratko zagrijavane boce, “vis vitalis je ostala u svom potentnom stanju jer zrak nije bio dostatno isušen, i vis vitalis je oživjela tu neživu tvar”.

U trećoj posudi, iako je zrak bio isušen, zbog dugotrajnog zagrijavanja mogla su se pojaviti živa bića, zato što je kroz pluteni čep mogao prodrijeti svježi zrak i s njime vis vitalis. Vidjet ćemo da je ova “isušenost” zraka bila granična točka u dokazu.

Trebalo je smisliti neki dobar pokus kako bi se konačno oborila ova hipoteza “vis vitalis”. Znate, u mnogim stvarima imate argumente, ali teško je doći do konačnog dokaza. Argument je nešto što pomaže jednima, a odmaže drugima.

Lazzaro Spallanzani je umro i nije uspio uvjeriti protivnike da ima pravo. Nije uspio smisliti takav pokus kojim bi nedvosmisleno pokazao svoju teoriju.

Konačni dokaz protiv Needhamove hipoteze dao je znameniti Louis Pasteur. On je bio zaista velik čovjek. Radio je oko virusa bjesnoće, kad se o virusima nije znalo puno; upravo on je pobijedio bjesnoću! Bio je vrlo veliki vjernik: vjerovao je da Bog postoji i nadahnjivala ga je istina da se Isus Krist žrtvovao za cijeli svijet. Vjerovao je da postoji Biće u svemiru, da to Biće daje život i želio je dokazati da priroda ne može oživjeti mrtvu tvar. U tom cilju smislio je jedan pokus koji je u biti genijalan po svojoj ideji. (Po aparaturi i tehnici, s današnjeg stajališta, taj je pokus zastario):  (Slika 2)

Što je učinio? Budući da je granična točka bila isušenost zraka, on je napravio bocu koja je imala produljeno grlo u obliku labudova vrata. Sve je skoro isto kao i kod Spallanzanija: boca s otvorom, no ta je boca bila u obliku slova “S” ili labudova vrata. Unutar boce stavio je sterilnu podlogu i ostavio je da stoji otvorena.

I sad, ako zaista postoji “vis vitalis”, jer nema nikakve isušenosti zraka (to je bila ta “granična stvar”), vis vitalis može neometano ući. No, nikad se nisu pojavili mikroorganizmi. Jer, bakterije mogu upasti u grlo boce, ali ne mogu ući u podlogu jer nemaju krila da polete i uđu unutra.

Kad je Pasteur nagnuo posudu da supstrat uđe u grlo boce (slika 3)  i vratio natrag, dobio je pojavu mikroorganizama. Pasteurovim pokusima više nije bilo prigovora. Tako je konačno srušena ta stara ateistička hipoteza “samo-od-sebe”.

Dakle, postojalo je nešto što je bilo granično, što je trebalo ustvrditi, i Louis Pasteur definitivno je uspio dokazati, jednim elegantnim pokusom, da život potječe samo od živog. Na osnovi njegovih pokusa proizlazi ona poznata izreka na latinskom: “Omne vivum ex vivo”, što znači: “Živo samo od živog.”

Potom su teolozi taj dokaz lijepo iskoristili. Kad je Pasteur to dokazao, teolozi su rekli: “Pasteuru, hvala ti!”, i onda je otpočela filozofska nadgradnja: ako je točno da sve živo potječe samo od živog, a niz živih bića nije beskonačan, onda neminovno slijedi da postoji živo biće koje ima “život po sebi”, neposuđeni život i koje može dati život drugima. Iz Pasteurova zakona, apologeti 19. stoljeća sasvim su lako otputovali do jednog Bića kojeg Biblija naziva Bogom, koje ima život po sebi. Dakle, to Biće nema posuđen život, nego ima život “po sebi” i ono može dati život drugome.

Slijedi li nužno takav zaključak iz onoga što je Pasteur dokazao? Zar se mora izvesti baš takav zaključak? Ako je točno ono što je Paster ustvrdio: da živo nastaje samo od živog, i ako niz živih bića nije beskonačan, Vi ćete sami zaključiti da mora postojati jedno Biće koje daje život, jer inače ne bi bilo živih bića. No, postoje neki ljudi koji, otprilike, ovako mudruju: “Evo, ja sam živo biće. Moj neposredni biološki uzrok, mene kao živog bića, jesu moji roditelji. Biološki uzrok mojih roditelja jesu njihovi roditelji, i tako redom unatrag, pa kad dođemo do posljednjeg člana, ovdje na planetu Zemlji, možemo se preseliti u svemir.

Dakle, glavni problem ovdje jest: “Je li niz živih bića konačan ili beskonačan?” Ako je niz živih bića beskonačan, onda je jasno da mi ne dolazimo do prvog uzroka. “Jest, Pasteurov zakon vrijedi, ali niz živih bića je beskonačan. Ja sam nastao od svojih roditelja, moji roditelji od svojih roditelja, i tako redom…” To se zove beskonačni niz, “regressus in infinitum”, ili “bijeg u beskonačnost”, da ne bismo priznali da postoji jedno Biće koje ima život po sebi. No, je li taj niz konačan ili beskonačan?

Kad razmišljamo o kauzalnom tj. uzročnom nizu ili uzročnoj svezi, postoji pogrješka koja se često čini. Evo, recimo, jedna uzročna sveza: imamo događaj A koji ima svoj primjeren uzrok. Recimo, prometna nesreća koju je izazvala neka osoba. Uzrok te nesreće je nepažnja. No, ovdje je nepažnja tek posljedica nečeg drugog. Što je je njezin uzrok? Zubobolja. A što je uzrok zubobolji? Neuporaba zubne paste. Zašto ta osoba nije rabila pastu za zube? Jer nije razvila navike. A zašto nije razvila te navike? Loš odgoj. No, zašto je došlo do takva manjkavog odgoja? Jer su roditelji bili loši. A zašto su bili takvi? …… To se naziva kauzalni niz ili uzročna sveza.

Pogledajmo sad živa bića. Jedno živo biće ima svoj uzrok u svojim roditeljima, oni u svojim, i tako redom, postoji ta biološka uzročna sveza. Ono što je karakteristično jest da se naša misao o uzročnosti često ne poklapa sa samom činjenicom uzročnosti – jer uzročnost ide s oca na sina.

Dakle, bitno je zapaziti da moja misao o uzročnosti ide unatrag, a činjenica uzročnosti ide unaprijed. Zato možemo bježati u beskonačnost, jer se naša misao o uzročnosti ne poklapa sa samom činjenicom uzročnosti.

Želimo li da se naša misao poklapa sa smjerom uzročnosti, nemoguće je da odemo u beskonačni niz. Naime, moramo odnekud započeti, moramo započeti odbrojavati od nekog početka. Zamislite, kako da otpočnemo brojati od beskonačnosti? Ako izbrojimo do sebe – nismo dobro započeli. Naprosto je nemoguće da počnemo brojati od beskonačnosti.

Dakle, ako želim da se moja misao uzročnosti poklapa sa stvarnom činjenicom, ne mogu započeti od beskonačnosti, jer to je proturječno: nikada ne bih izbrojao do sebe. Počnete li od beskonačnosti, ne možete izbrojati do sebe. Ako uspijete izbrojati do sebe, niste započeli od beskonačnosti, započeli ste od prvog uzroka.

Druga vrlo značajna stvar je da je niz tek potencijalno beskonačan. Svaki niz samo je potencijalno beskonačan i njegova potencijalna beskonačnost sastoji se u tome, da mi možemo u svakom trenutku samo fiktivno dodati mu određene članove. No on je uvijek dovršen.

Dakle, niz može biti samo potencijalno beskonačan – ako ja u svojoj glavi dodajem neke fiktivne članove, i to potencijalno. Ako sjednem pa recimo maštam. No mi nismo pozvani da maštamo, već da vidimo što je istinsko i stvarno. Konkretno, niz je dovršen sa mnom, a svima nam je apsurdna zamisao da postoji kraj koji nema početak.

Recimo, gledam li biološki niz uzroka mog bića, taj lanac je sigurno dovršen mojim bićem. Jer vidite: lako je zamisliti početak bez kraja. Znači da je nešto nastalo i da traje. No, kako da zamislimo kraj bez početka? Takav je niz apsurdan. Pokušajte to zamisliti u Vašem umu. Možete samo iscrpiti svoj mozak i na njemu dobiti ‘žuljeve’. Ako netko smisli kraj bez početka, kraj nekog niza koji nema početak, to je jednostavno nemoguće.

To je apsurdna zamisao: da postoji kraj jednog niza koji nema početak. Ne postoji kraj nečega što nema početak. To se ne može zamisliti. Ali je zato potpuno logično da postoji početak koji ima kraj, a može biti i početak koji nema kraja. To se može i zamisliti i ostvariti. Sasvim lako možemo zamisliti da nešto sada nastaje i da to ne mora imati svoj kraj. Tako i Biblija govori da Bog stvara u jednom trenutku i to je namijenjeno vječnosti. To je vrlo lako zamisliti, ali zamisliti kraj bez početka, to je apsurdna zamisao. Zato kad velite da Pasteurov zakon vrijedi, da sve živo nastaje od živog, a vidimo da niz živih bića, konkretno, ne može biti beskonačan, to automatski znači da mora postojati jedno Biće koje ima neposuđeni život, ima život po sebi – to Biće je izvor života. Takvo Biće jest samo božansko Biće. To je slično onom argumentu da Bog postoji na osnovi zakona uzročnosti.

Dakle, tako su argumentirali teolozi. Postoji i jedna simpatična anegdota o vlaku, kao dobra ilustracija ovoga. Vrlo zanimljiva anegdota. Ona govori o tome kako su u kompoziciji jednog vlaka, u zadnjem vagonu tog vlaka, sjedili jedan vatreni ateist i jedan religiozan čovjek koji je volio to što Bog postoji. Tako oni razgovaraju o različitim temama i ovaj religiozni čovjek stalno pokušava ovog ateista nekako uvjeriti ili mu barem nabaciti, da to nije baš tako kako oni, ateisti, vjeruju da jest. Znači, postoje dvije vjere: ateistička i teistička.

I sad oni razgovarajuu o mnogim temama; naravno, i vatreni ateist želi nekako progurati svoju ideju ovom teistu. A teist mu veli: “Pa mora postojati Bog kao prvi uzrok.” A ateist odgovara: “Ne mora, niz uzroka može biti beskonačan.” Onda teist postavlja ovom ateistu vrlo ozbiljno pitanje, čiju ozbiljnost ateist u prvom trenutku i ne osjeća: “Što ti misliš, ima li lokomotivu ovaj vlak kojim mi putujemo?”

Anegdota veli kako ateist, dosljedno svom materijalističkom svjetonazoru, odgovara: “Kretanje vlaka možemo objasniti i na drugi način. (Ovo je sad ateistički stav.) Nalazimo se u zadnjem vagonu i krećemo se zahvaljujući tome što vagon ispred našeg vuče naš zadnji vagon. Ispred tog predzadnjeg vagona vuče ga slijedeći i tako redom, i ja mogu zamisliti da se mi krećemo tako što naš vlak ima beskonačan broj vagona, i zapravo, nema lokomotive.”

To je ateistički svjetonazor: nikako ne dođete do božanskog Bića, nego napravite beskonačan niz vagona.

A što teist veli na to? Teist na to odgovara: “Ja razumijem da to proizlazi iz Vašeg materijalističkog stava, ali molim Vas, iako je ova naša kompozicija vrlo dugačka, iako mi ne vidimo lokomotivu, mi možemo zamisliti beskonačno dugu kompoziciju samo u slučaju kad ona stoji. Čim se pokreće, to znači da ima lokomotivu. Što je kompozicija dulja, to je jača lokomotiva.”

Dalje teist dodaje: “Pogrješno je to što tvoja zamisao o uzročnosti opet putuje u kontra smjeru – ide od nas, od učinka k uzroku, a sama činjenica uzročnosti ide suprotno: od uzroka k učinku. Želimo li da nam se pravac misli poklapa sa stvarnim pravcem uzročnosti, onda moramo započeti brojati od lokomotive prema našem vagonu. U tom slučaju lokomotivu ne smijemo zamišljati beskonačno dalekom, tj. ne smijemo poricati da ona postoji i djeluje, jer bi to značilo da se i naš vagon ne kreće, kao ni cijela kompozicija. Mi možemo zamisliti beskonačnu kompoziciju koja stoji. Čim se pokreće, mora imati lokomotivu. Što je kompozicija dulja, to je jača lokomotiva.”

Isto je tako i sa Pasteurovim zakonom. Ako je točno da svako živo biće nastaje samo od živog bića, mi moramo imati lokomotivu koja vuče, moramo imati Biće koje daje život, koje ima život samo po sebi. Lokomotivu nitko drugi ne pokreće: ona sama u sebi ima mogućnost kretati se i povlačiti druge vagone. Ona je “samobitno biće”, da se tako izrazimo.

Dakle, ako je temeljna istina da “sve što je živo nastaje od živog”, onda čim vidite jedno živo biće koje nije vječno, a vidjeli smo da niz živih bića ne može biti beskonačan, iz toga mi sasvim solidno izvodimo argument da mora postojati Biće koje ima život po sebi, koje je Darivatelj života.

Što je starije: kokoš ili jaje?

Ljudi se često pitaju: “Što je starije: kokoš ili jaje?” Ovu dvojbu lako je riješiti. Uz to, često se pitamo: “Kako je nastao prvi život na Zemlji?” Da bismo na ovo odgovorili, potrebno je pozvati logiku i promatrati ono što se oko nas zbiva.

Posvuda u prirodi možemo vidjeti da život nastaje od života. Uz to, i Louis Pasteur je pokusima dokazao da “živo nastaje samo od živog”. Na osnovi toga lako možemo  odgovoriti na dvojbu o podrijetlu života. No, ljudi bi danas, općenito, dali tri različita odgovora na upit: “Kako je nastao prvi život na Zemlji?” Ti odgovori su:

1. Život je u početku nastao od živog Bića
2. Život je u početku nastao od nežive tvari
3. Ne znam

Analizirajmo ukratko ova tri odgovora. Odgovor broj 2, da je život nastao od neživog, danas je najprihvaćeniji među znanstvenicima. No, odmah je jasno da je on u potpunoj suprotnosti s prirodnim zakonima. Iako posvuda oko nas živa bića nastaju od živih bića, a i Pasteurov zakon govori o tome, “ljudi od znanosti” tvrde nešto suprotno. Puno je logičnije tvrditi da je neki suvremeni zrakoplov nastao sam od sebe, nego da je jednostanični organizam nastao od nežive tvari, jer je najjednostavniji živi sustav neusporedivo puno puta složeniji od bilo kojeg neživog sustava. Dakle, ako smo ozbiljni i priznajemo prirodne zakone, odgovor broj dva jednostavno moramo odbaciti.

Odgovor broj tri, koji kaže: “Ne znam”, također je neprihvatljiv, jer imamo prirodne zakone i znamo kako nastaju živa bića. Naravno, netko može reći da mi znamo kako danas nastaju živa bića jer to promatramo, ali da je dvojba o nastanku prvog života na Zemlji nešto drugo, jer to nismo vidjeli. No, ako bismo išli tom logikom, onda ne bismo mogli odgovoriti ni na upit: “Kako je nastala Keopsova piramida?”, jer to niko od nas nije gledao. To što mi nismo vidjeli nastanak Keopsove piramide ne znači da je ona mogla nastati sama od sebe. Nije potrebno gledati izgradnju Keopsove piramide da bismo znali da je ona nastala stvaralačkim činom razumnog bića.

Slično je i s nastankom prvog živog bića na Zemlji. Nije potrebno gledati nastanak prvog života na Zemlji da bismo zaključili da je prvi život nastao stvoriteljskim činom živog Bića. Na to nas upućuju prirodni zakoni. Ako se držimo tih zakona i logike, ne postoji alternativni odgovor. Dakle, jedini mogući odgovor na dvojbu: “Kako je nastao prvi život na Zemlji?”, bio bi da je on nastao od živog Bića.

Odgovor na upit: “Što je starije: kokoš ili jaje?”, poslije ovoga sam se nameće. Kad budemo govorili o prijelaznim oblicima, vidjet ćemo da je Stvoritelj stvorio život “po svojim vrstama”, i da su prvo nastale kokoši, kao i druge ptice, a onda su one počele nesti jaja.

Uz dvojbu: “Kako je nastao prvi život na planetu Zemlji?”, tu je i vrlo važna tema: “Kako je nastao svatko od nas?” Ako bismo pitali nekoga na ulici: “Kako ste Vi nastali?”, on bi nam vjerojatno odgovorio: “Mene su stvorili moji roditelji.” No, ako bismo analizirali sam proces čovjekova nastanka, vidjeli bismo da bi jedan takav odgovor bio netočan.

Čovjek danas nastaje u trenutku kad spermatozoid oplodi jajnu stanicu. No, sam taj proces oplodnje vrlo je zanimljiv. Jajnoj stanici najprije se približava mnoštvo spermatozoida koji luče enzim kako bi došlo do mogućnosti prodora u jajnu stanicu. Kad se opna nagrize i stvori se put za prolaz spermatozoida, događa se da samo jedan od njih, kao da ga netko navodi, oplođuje, dok svi ostali miruju. To nikako ne može biti slučajno, jer bi onda svi spermatozoidi “nagrnuli”, a oplodnju bi izvršio prvi koji se probije. To ovdje nije slučaj.

Dakle, Stvoritelj je izvor života. On nas može stvoriti i bez roditelja, kao što je stvorio prve ljude u početku, a može i preko roditelja. U prvom slučaju to je postanak, a u drugom je porod.